Ukrajinka, stanovnica Oleškija, koja je uspjela da napusti grad, opisala je život pod ruskom okupacijom, promjene koje su nastupile nakon dolaska ruskih snaga i teške uslove u kojima danas žive ljudi koji su ostali u tom gradu.
Oleški je ukrajinski grad na lijevoj obali Dnjepra, u Hersonskoj oblasti, udaljen svega devet kilometara od regionalnog centra Hersona. Za razliku od Hersona, koji se jasno vidi iz Oleškija, grad je i dalje pod kontrolom ruskih okupacionih snaga.
Nekada mirno mjesto, okruženo jedinstvenim pješčanim predjelima i borovim šumama, danas je simbol stradanja, gubitaka i borbe za opstanak. Ruske snage koriste grad kao polaznu tačku za napade na regionalni centar, zbog čega je ukrajinska vojska počela da presijeca njihove pravce snabdijevanja u okolini Oleškija.
Stanovnici su ostali zarobljeni, bez mogućnosti da napuste grad, bez izgleda za evakuaciju i bez hrane.
Operacija evakuacije u kojoj učestvuju tri strane počela je u utorak, 27. oktobra. Iako Ukrajinci nijesu očekivali mnogo od te inicijative, u koju su uključene i Sjedinjene Američke Države, ruske snage za sada poštuju primirje.
Novinari Kyiv Posta razgovarali su sa ženom koja je iz prve ruke svjedočila promjenama u gradu nakon dolaska ruskih snaga. Ona je uspjela da pobjegne iz okupacije, ali su njeni rođaci i dalje tamo. Njeno ime nije objavljeno, kao ni detalji koji bi mogli otkriti gdje je živjela i radila, kako bi se njena porodica zaštitila od mogućih posljedica.
Oleški prije rata
Oleški je zvanično klasifikovan kao naselje gradskog tipa. Prema posljednjem popisu, imao je oko 24.000 stanovnika. Sagovornica ga opisuje kao najbolje mjesto za život koje je mogla da zamisli.
Iako je riječ o malom gradu, imao je prilično razvijenu infrastrukturu i tri velike škole. Prva škola bila je gimnazija i raspolagala je veoma dobrim finansiranjem.
Posebno ističe prirodno okruženje, spoj Oleških pijesaka, Oleške pustinje i vještački zasađenih šuma. Većinu šuma u toj oblasti zasadili su ljudi kako bi spriječili širenje pustinje. Drveće je raslo u pravilnim redovima, a u njihovom podizanju učestvovale su generacije porodica.
U okolini su se nalazila brojna jezera, rijeke i pritoke Dnjepra, među kojima su Čajka i Konka. Postojao je i sistem jezera poznatih kao jodna jezera, koja su posjećivali ljudi iz cijele Ukrajine i na kojima su boravili u šatorima.
Ruska okupacija grada
Kada su 24. februara počela aktivna ratna dejstva, borbe su, kako navodi sagovornica, protutnjale pored grada. Prije okupacije nije bilo većih sukoba u gradu. Ruske trupe prošle su kroz grad i nastavile prema Hersonu.
Borbe su se vodile neposredno izvan grada, ali nijesu bile naročito intenzivne. Uništena su samo dva vojna vozila, a malobrojni ukrajinski branioci nijesu mogli da zaustave ruske snage, koje su ih savladale za svega pola sata, nakon čega su nastavile prema Hersonu.
Borbe u Hersonu bile su izuzetno žestoke, a stanovnici, kako kaže, nijesu ni shvatili da je njihov grad već okupiran.
Većina ljudi govorila je suržikom, mješavinom ukrajinskog i ruskog jezika, ali su morali da pređu na ruski jer okupacione snage nijesu razumjele suržik.
Pritisak je bio veliki. Ljudi koji su imali bilo kakve veze sa borbama odvođeni su i zadržavani u podrumima. Pojedini stanovnici odmah su se priključili snagama teritorijalne odbrane, ali su nakon okupacije morali da prikrivaju svoje učešće kako ne bi bili uhvaćeni.
Lokalna administracija ostavila je svu dokumentaciju, pa je ruska vojska došla do imena i adresa svih veterana Antiterorističke operacije (ATO). Prema riječima sagovornice, okupacione snage su ih pohvatale i strijeljale izvan grada.
Stanovnici su, kako bi preživjeli, morali da ostanu neutralni i izbjegavaju otvoreno iskazivanje stavova. Ipak, bilo je i onih koji su ruskim vojnicima nudili hranu u koju su prethodno stavljali otrov. Ljudi su smišljali različite načine otpora, rizikujući sopstvene živote.
Blokada grada
Situacija je danas mnogo gora nego 2022. godine. Hrane gotovo da više nema, prodavnice su zatvorene, a u gradu ne funkcioniše gotovo ništa osim jedne bolnice.
Snabdijevanje hranom prestalo je krajem maja. Prije toga su stanovnici sami donosili namirnice iz okolnih mjesta. Međutim, putevi su minirani i od tada nije bilo novih isporuka.
Ranije su grad mogli da napuštaju samo sanitetski timovi. Ruske snage uklanjale su mine sa puteva kako bi im omogućile prolaz, a zatim ih ponovo postavljale. Ambulantna vozila dovozila su povrijeđene, ali i hranu i dio medicinskog materijala za bolnicu. Sada je i pristup grada sanitetskim vozilima potpuno blokiran.
Stanovnici su počeli da paniče jer se približava zima, a ne postoji način da dođu do hrane.
Situacija je privukla pažnju javnosti, nakon čega su stanovnici uspjeli da se obrate Ujedinjenim nacijama i Crvenom krstu. Put je tada bio očišćen od mina tokom šest dana, ali je ponovo miniran.
Za to vrijeme ljudi su mogli samostalno da izađu i nabave namirnice. Na putu koji je bio očišćen od mina na svakih stotinak metara nalazilo se po jedno izgorjelo vozilo. Iako je prolaz bio otvoren, stanovnici su morali da voze pored tih olupina rizikujući sopstvenu bezbjednost.
Lokalno stanovništvo taj put naziva „autoputem smrti“. Ljudi su uspjeli da nabave hranu, ali je put u međuvremenu ponovo miniran.
Povrijeđene više nije moguće evakuisati, niti se mogu uklanjati tijela preminulih, zbog čega se oko bolnice širi nepodnošljiv smrad. Pojedina tijela tamo se nalaze još od februara ove godine.
Situacija je posebno teška jer smrtni slučajevi moraju biti zvanično registrovani. Međutim, mještani su počeli da sahranjuju preminule u sopstvenim dvorištima ili na drugim mjestima, uključujući parkove. Gradska mrtvačnica ne radi, a rashladni sistem je van funkcije, zbog čega se tijela raspadaju.
Dodatni problem predstavljaju psi lutalice. U gradu se mogu naći povrijeđeni ljudi i tijela preminulih, a psi koji su se hranili ljudskim ostacima počeli su da napadaju stanovnike.
Ljudi koji se kreću biciklima nose hranu kako bi je bacali psima. Zbog svega toga, kretanje gradom postalo je opasno.
Izgubljeni dom
Sagovornica kaže da je sada svjesna da grad kakav je poznavala prije rata više nikada neće postojati. Oleški su potpuno uništeni, a čak i ako budu obnovljeni, neće biti isti. Ni ljudi koji su tamo živjeli neće se vratiti u nekadašnjem broju.
Gotovo svi koje poznaje sada su u inostranstvu, a mnogi njeni prijatelji i poznanici napustili su grad. Ona ne vjeruje da će se vratiti. Svjesna je da će to biti potpuno drugačije mjesto, sa drugačijim uslovima života i budućnošću.
Kaže da joj je izuzetno teško zbog svega što se dogodilo. Tokom prvih godina nakon odlaska, bol zbog gubitka doma i odvojenosti od najbližih bio je gotovo nepodnošljiv. Vremenom je, međutim, naučila da prihvati okolnosti u kojima se nalazi.
Danas na situaciju gleda mirnije jer razumije da se svijet mijenja. Dok su joj sve misli bile usmjerene na Oleški i ono što se tamo događa, nije mogla profesionalno da napreduje niti da normalno radi. Sva energija bila joj je usmjerena na brigu o gradu i ljudima koji su ostali.
Sada prihvata da se život kakav je postojao prije 2022. godine neće vratiti, ali i dalje vjeruje da će njihova zemlja biti oslobođena.
„Naš nesalomivi duh zaista nam daje snagu“, poručila je.
Dodala je da bi samo željela ponovo da vidi svoje najbliže.