Razgovarao: Darko Šuković
- Nakon pada Vučića, pitanje svih pitanja je: dolazi li vrijeme mira za susjede Srbije? Vrijeme u kojem vlast u Beogradu neće homogenizovati birače narativom o Hrvatskoj kao neprijatelju, a Crnu Goru i BiH destabilizovati pod izgovorom zaštite interesa prekograničnih Srba?
- Izvjesni konačni Vučićev pad otvara mogućnost za drukčije odnose na jugoistoku Evrope, ali ne treba imati iluzija da će samom promjenom vlasti nestati srpska destruktivna politika koja je desetljećima, pa i stoljećima, bila jedan od glavnih izvora nestabilnosti na tom prostoru.
Ključno pitanje nije samo ko će voditi Srbiju, nego hoće li nova vlast odustati od velikosrpskih hegemonističkih ambicija, miješanja u unutarnje prilike susjednih država i negiranja samog postojanja Crne Gore kao suverene i nezavisne države. Stvarna promjena biće vidljiva tek kada Beograd počne dosljedno poštovati suverenitet susjednih država, suoči se s odgovornošću za agresorsku politiku devedesetih godina i prihvati evropske vrijednosti ne samo deklarativno, nego i konkretnim potezima. Nažalost, ni kod najvećeg dijela dosadašnje srbijanske opozicije nijesmo vidjeli jasan i nedvosmislen odmak od takve politike.
Drugim riječima, nisam pretjerano optimističan. Moguće je da će u vremenu tranzicije u kojemu se svako u strukturama vlasti i pogotovo službi želi pozicionirati (a primarno politički i biološki preživjeti) biti smanjen izravan pritisak srpske države na Crnu Goru. S druge strane, tu su i drugi bitni igrači poput Srpske pravoslavne crkve koja je i do sada, uz njihovu Službu, igrala ključnu ulogu u vraćanju Crne Gore u okrilje Beograda, a tako će vjerojatno nastaviti i dalje. Uopšte, problemi srpskog društva puno su dublji od Vučića i proizlaze iz zatrovanosti državnih i ostalih javnih institucija velikosrpskom idejom, od Garašanina do danas. Dok se taj problem sistemski ne riješi, odnosno dok srpsko društvo ne prođe katarzu kakvu je kroz denacifikaciju prošla Njemačka, teško je očekivati velike promjene u vanjskopolitičkom smjeru Beograda.
- Da li Vas je iznenadio način na koji je Vučić priznao izborni poraz? Imate li objašnjenje za takav rasplet?
- S obzirom na dosadašnji način vladanja Aleksandra Vučića, njegovo brzo priznanje izbornog poraza bilo je donekle neočekivano. Mnogi su očekivali da će proglasiti pobjedu bez obzira na stvarne rezultate i onda izvesti na ulicu svoje batinaše i paraskupine i u krvi ugušiti svaki otpor. Međutim, razmjere pobjede Studentske liste i visoka izlaznost pokazali su da se političko raspoloženje u Srbiji bitno promijenilo i da bi izravan sukob doveo do krvi i vjerojatnog nestanka Vučića s političke i životne pozornice.
S druge strane, činjenica da je priznao poraz, ali istodobno najavio nastavak političke borbe i iznio optužbe o stranom miješanju, pokazuje da izborni poraz ne znači i potpuni nestanak političkog uticaja koji je godinama gradio.
Za Srbiju je sada najvažnije da se demokratska smjena vlasti sprovede mirno i institucionalno. Pravi test promjena tek slijedi jer će se tek na temelju konkretnih poteza nove vlasti vidjeti postoji li stvarna spremnost za uspostavu nezavisnih institucija, osiguravanje slobode medija i raskid s politikom koja je Srbiju godinama udaljavala od evropskih vrijednosti i zapadne civilizacije.
- Jeste li iznenađeni razgovorom premijera Plenkovića i nosioca Studentske liste, Ilije Srdanovića? Dobra najava za odnose Beograd-Zagreb ili samo kurtoazna čestitka?
- Razgovor predsjednika Vlade Andreja Plenkovića s Ilijom Srdanovićem je normalan diplomatski korak. Srbija je naš susjed s hrvatskom nacionalnom manjinom te je prirodno da postoji komunikacija s političkim snagama koje su dobile povjerenje građana.
Međutim, da bismo govorili o prekretnici u odnosima Zagreba i Beograda, potrebna je promjena politike, a ne samo promjena političkih aktera u Srbiji. Pritom sam oprezan jer dosadašnja srbijanska opozicija nije pokazala jasan odmak od četničke politike, osobito kada je riječ o odnosima sa susjednim državama. Dapače, u nekim stvarima mi se čini da su još udaljeniji od Zapada nego Vučić. Tu, primjerice, mislim na odnose s Rusijom gdje mi se mnogi od njih čine iskrenije proruski orijentisani od Vučića koji je na te odnose gledao prvenstveno kao na političku trgovinu, a paralelno naoružavao Ukrajinu.
Prvi konkretni pokazatelji biće postupci nove vlasti prema pitanjima nestalih osoba, ratnoj odšteti, povratu ukradenih kulturnih dobara, pravima hrvatske manjine i suočavanju s agresorskom politikom devedesetih godina.
- Može li Crna Gora politički prodisati barem neko vrijeme, nakon odlaska pokrovitelja ovdašnjih prosrpskih stranaka?
- Vučićev izborni poraz mogao bi otvoriti prostor za privremeno smanjenje političkog uticaja Beograda na Crnu Goru, ali ne treba očekivati da će taj uticaj nestati preko noći. Prosrpske političke strukture koje predvode Mandić, Bečić, Knežević i mnogi istaknuti članovi PES-a imaju vlastite interese i političku infrastrukturu, a njihova se politika ne svodi isključivo na osobu Aleksandra Vučića. Padom Vučića oni će vjerojatno na neko vrijeme, zbog haosa u Beogradu, izgubiti dio financijske i druge logistike što je za Crnu Goru svakako dobra vijest. Koliko će to dugo trajati i hoće li se odraziti na izbore 2027. trenutno je teško predvidjeti.
Ključno je pitanje hoće li Crna Gora iskoristiti ovu priliku da samostalnije odlučuje o vlastitoj budućnosti i jasnije se opredijeli za evropske vrijednosti. To podrazumijeva i odgovorniji odnos prema Hrvatskoj, prestanak političkih provokacija te konkretan napredak u rješavanju otvorenih pitanja koja nadilaze bilateralne okvire i tiče su temeljnih evropskih načela i pravne stečevine EU. Naravno, tu ne mislim na crnogorske suvereniste, već na dijelove trenutne vlasti koji provokacijama i opstrukcijom rješavanja otvorenih pitanja žele krivnju za eventualni neuspjeh evropskog puta Crne Gore prebaciti na Hrvatsku.
Hrvatska snažno podupire članstvo Crne Gore u Europskoj uniji jer joj je jaka i samostalna Crna Gora u geopolitičkom i sigurnosnom interesu. Međutim, njezina evropska budućnost ne smije zavisiti od političkih promjena u Beogradu, nego od sposobnosti Podgorice da vodi samostalnu politiku, poštuje svoje susjede i ispunjava evropske obaveze. Crna Gora mora sama odlučiti želi li biti dio evropske budućnosti ili ostati vezana uz političke koncepte koji su evropski jugoistok desetljećima držali u mraku i patologiji.
Što se konkretne hrvatske pozicije tiče, uslovi su jasno iskomunicirani i od njih se neće odustati. Pri tome naglašavam ono što sam više puta govorio prije, a što je nedavno spomenuo i Plenković, da se ovdje radi o civilizacijskim i vrijednosnim odrednicama, a ne o nekakvim lokalnim bilateralnim svađama kako to neki pokušavaju prikazati. Slovenski odnos prema Hrvatskoj je potpuno neusporediv s ovom situacijom.
Naglašavam da izgledno rješavanje pojedinih primarno simboličkih pitanja zasigurno neće biti dovoljno. Rekao bih da se i tu nešto pomaknulo onog trenutka u kojemu je postalo jasno da niko izvana ne može prisiliti Hrvatsku, a potencijalno i neke druge države članice, da daju zeleno svjetlo za ulazak u Evropsku uniju zemlje u kojoj vladaju ljudi koji veličaju ratne zločince, ne žele isplatiti odštetu stradalnicima u agresorskom ratu i otvoreno (u 2026.!) slave srpske koljače poput Ratka Mladića. Takva crnogorska vlast potencijalno bi destabilizirala i samu Evropsku uniju, posebno vezano za njenu vanjsku i sigurnosnu politiku i toga su u diplomatskim krugovima itekako svjesni. Podsjećam da je za zaključenje evropskog puta Crne Gore potreban konsenzus država članica EU i da je njihova uloga tu odlučujuća, bez obzira na stavove pojedinaca iz drugih institucija kao što je Evropska komisija. Drugim riječima, otezanju i slatkorječivosti koji su trademark dobrog dijela ove crnogorske vlade više nema mjesta, već je vrijeme za konkretne poteze i rezultate.