NATO ovog mjeseca započinje razgovore o vojnim snagama i naoružanju koje bi članicama bilo potrebno za odbranu od ruskog napada, kao i o načinu na koji bi se ti kapaciteti finansirali.
Razgovori će odrediti ciljeve vojnih sposobnosti za 2029. godinu, prema kojima bi svaka od 32 članice NATO-a trebalo da obezbijedi određene vojne snage i opremu.
Rok za ispunjavanje tih ciljeva dodatno povećava ulog, jer su evropski zvaničnici upozorili da bi Rusija do tada mogla biti spremna da napadne neku članicu NATO-a.
Istovremeno, administracija američkog predsjednika Donalda Trampa razmatra znatno smanjenje broja američkih vojnika u Evropi. To bi moglo ostaviti Alijansu bez dovoljnog broja vojnika i ključnih vojnih kapaciteta, uključujući avione za dopunu goriva u vazduhu, rakete dugog dometa i sredstva za obavještajno djelovanje, nadzor i izviđanje.
Pregovori će pokazati koliko je svaka država spremna da potroši, u kojoj mjeri Evropa može djelovati bez SAD i da li bi u vojnim planovima NATO-a trebalo više koristiti tehnologije poput robotike i vještačke inteligencije.
„Biće teško“, rekao je jedan visoki diplomata NATO-a, koji je, kao i drugi sagovornici, želio da ostane anoniman kako bi otvoreno govorio o osjetljivom pitanju. „Podjela tereta, SAD, način na koji ćemo uskladiti nivo ambicija s političkim prioritetima... to je ogroman izazov“.
Članice NATO-a narednih dana počeće razgovore o opštim smjernicama za nove ciljeve, poznatim kao Političke smjernice. To je prvi korak u petofaznom procesu koji se naziva Proces planiranja odbrane NATO-a.
„Ambicija je da ovo bude ciklus transformacije, a ne nešto što se preuzima s gotove police“, rekao je francuski admiral Pjer Vandije, vrhovni saveznički komandant NATO-a za transformaciju i čelnik Alijanse zadužen za buduće načine ratovanja.
POLITICO je razgovarao s 15 sadašnjih i bivših zvaničnika i diplomata NATO-a kako bi utvrdio pet ključnih pitanja koja bi mogla obilježiti pregovore.
1. Određivanje nivoa ambicija
Najvažnije pitanje biće odluka o tačnom broju vojnika i vojnim sposobnostima koje su članice spremne da obezbijede, što se naziva nivoom ambicija.
Članice NATO-a su se tradicionalno saglašavale da, pored snaga potrebnih za velike vojne operacije, treba da imaju još 18 brigada u rezervi. Svaka brigada broji oko 5.000 vojnika, a te snage namijenjene su manjim misijama upravljanja krizama izvan teritorije Alijanse, poput onih u Avganistanu ili na Kosovu.
Međutim, pritisak SAD da evropske članice preuzmu veći dio odgovornosti za sopstvenu bezbjednost, u okviru pristupa nazvanog NATO 3.0, mogao bi dovesti do smanjenja ili čak ukidanja zahtjeva za angažovanje u manjim operacijama.
Razgovaraće se i o mogućnosti ubrzavanja samog procesa planiranja u budućnosti, kako bi se odgovorilo na izuzetno brz razvoj tehnologija na bojnom polju, od vještačke inteligencije do kopnenih robota.
Članice će vjerovatno razmotriti i način na koji bi konvencionalne vojne snage, poput kopnenih jedinica i avijacije, mogle pružiti podršku državama koje posjeduju nuklearno oružje, kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD.
„Konvencionalna podrška i odgovarajući kapaciteti apsolutno su dio Procesa planiranja odbrane NATO-a“, rekla je Nasima Barouz, direktorka NATO-a za nuklearnu politiku. „To je jedna od ključnih poruka koju naglašavamo u okviru narednih pregovora“.
2. Nadoknađivanje američkog manjka
Na pregovore će značajno uticati predstojeća revizija američkih vojnih snaga u Evropi koju sprovodi Pentagon. Vašington je već ranije ove godine povukao iz skupa snaga koje NATO može da koristi određena sredstva, među kojima su strateški bombarderi, borbeni avioni, dronovi, podmornice i ratni brodovi.
Rezultati revizije očekuju se u decembru, usred pregovora u NATO-u, što izaziva zabrinutost da bi proces mogao biti odložen. Postoji i bojazan da bi SAD mogle povući sredstva koja su Evropi potrebna, poput teških transportnih aviona.
Nastojanje Vašingtona da smanji svoje vojno prisustvo u Evropi pokrenuće među saveznicama trku za nadoknađivanje američkih kapaciteta. To će otvoriti pitanje pravedne podjele tereta, što bi moglo biti veoma teško s obzirom na sve veći pritisak na državne budžete.
„Ne tako davno, cijeli proces u NATO-u funkcionisao je tako što biste izračunali šta je Alijansi potrebno, a kada biste utvrdili da nemate sve što vam treba, SAD bi popunile praznine“, rekao je Kamij Gran, čelnik lobističke organizacije ASD koja zastupa interese odbrambene industrije i bivši visoki zvaničnik NATO-a. „To više nije slučaj“.
Jedno od mogućih rješenja jeste prelazak sa zahtjeva za konkretnim vrstama naoružanja na dodjeljivanje zadataka pojedinačnim državama. To bi, na primjer, značilo da se od njih traži da obezbijede sposobnosti za uništavanje ruskih komandnih centara.
Takav pristup mogao bi evropskim članicama koje nemaju pristup američkom naoružanju, poput krstarećih raketa Tomahavk, omogućiti veću fleksibilnost.
„Ne moramo imati hiljade raketa Tomahavk... možemo imati hiljade jeftinijih alternativa“, rekao je Fabris Potje, bivši direktor NATO-a za planiranje politika, a sada izvršni direktor konsultantske kompanije Rasmussen Global.
3. Regionalne podjele
Usredsređenost na Rusiju vjerovatno će izazvati nesuglasice s članicama koje su zabrinute zbog drugih prijetnji.
NATO se formalno zalaže za pristup bezbjednosti iz svih pravaca, odnosno za takozvani pristup od 360 stepeni. U praksi se, međutim, težište Alijanse pomjerilo prema istoku nakon ruske invazije na Ukrajinu punog obima 2022. godine, a tokom protekle godine i prema sjeveru, nakon pokretanja arktičke misije. To je u velikoj mjeri bilo kao odgovor na pritisak Donalda Trampa u vezi s Grenlandom.
Neke članice žele da se veća pažnja posveti južnom i jugoistočnom krilu Alijanse. Među pitanjima koja ih zabrinjavaju su prisustvo ruskih plaćenika u Libiji, mogućnost korišćenja migracija kao oružja i povećana aktivnost podmornica, kao i napadi dronovima na plovila u Crnom moru.
„Previše pažnje posvećuje se sjeveru“, rekao je drugi diplomata NATO-a. „Trebalo bi da preispitamo pristup“.
4. Više dronova ili više tenkova
Ratovanje dronovima, koje dominira linijama fronta u Ukrajini, vjerovatno će pokrenuti raspravu o ravnoteži između ulaganja u bespilotne sisteme i nastavka razvoja konvencionalne vojne opreme, poput tenkova i artiljerije.
Većina članica planira da poveća upotrebu bespilotnih sistema.
Ujedinjeno Kraljevstvo je ove godine najavilo razvoj „hibridne flote“, koja će se oslanjati na autonomna plovila, uključujući bespilotna podvodna vozila tipa 93. Francuska je za dronove i lutajuću municiju opredijelila oko 8,4 milijarde eura, dok Njemačka naredne godine planira da formira svoj prvi puk namijenjen isključivo dronovima.
Poteškoće evropskih država u regrutovanju vojnika takođe utiču na ovu raspravu, rekao je Gran.
„Jedan od razloga zbog kojih se svi okreću većoj upotrebi bespilotnih sistema jeste to što živimo u društvima koja stare i suočavamo se s nedostatkom ljudstva“.
Države moraju pronaći i način da odgovore na tehnološki razvoj Rusije, a da pritom ne prekorače nacionalne odbrambene budžete.
Vandije je rekao da Rusija godišnje proizvodi devet miliona dronova, što zahtijeva „prilično radikalan napor“ Alijanse. Kao jedno od mogućih rješenja naveo je model pretplate za ažuriranje hardvera, kako bi se spriječilo da oružani sistemi zastare.
5. Pouke iz Ukrajine
Većina članica NATO-a saglasna je da Ukrajina doprinosi njihovoj bezbjednosti zahvaljujući velikoj vojsci, iskusnoj u borbama, i brzom tehnološkom napretku u oblasti vazdušnih, pomorskih i kopnenih dronova, protivvazdušne odbrane, raketa i naprednog sistema Delta za upravljanje bojnim poljem.
Zbog toga neke države pozivaju na tješnju vojnu i industrijsku saradnju s Ukrajinom, dok druge upozoravaju na potrebu za oprezom. Rat u Ukrajini razlikuje se od doktrine NATO-a, koja predviđa brzo manevrisanje jedinica, prevlast u vazdušnom prostoru i precizne udare s bezbjedne udaljenosti.
„Iz ovog sukoba možemo izvući ogromne pouke koje moramo usvojiti“, rekao je ranije ovog mjeseca pred Evropskim parlamentom vrhovni komandant NATO-a, američki general Aleksus Grinkivič. Međutim, dodao je, „ne želimo da vodimo takav rat“.