Sportisti su naši najbolji ambasadori to nikada nije bila tajna ali kada ste u prilici da iz prve ruke intervjuišete onog najvećeg, onda znate da ste zaista na dobrom putu.
Nikola Vučević, momak o kojem je suvišno trošiti riječi.
Čovjek, koji je dokaz da se može biti jedan od najboljih na svijetu, a ostati skroman, prizeman i iskren. U vremenu kada uspjeh često mijenja ljude, Nikola pokazuje da prave veličine ostaju jednostavne i upravo to je ono što najviše impresionira.
U Baru, gradu za koji je i više nego emotivno vezan, razgovarali smo nekih sat vremena, a smirenost i poštovanje prema svakom sagovorniku govore više od bilo koje statistike.
I zato, biti u društvu ovakvih ljudi zaista je privilegija, a kada budete u prilici da odgledate intervju koji smo vam ostavili na dnu teksta sigurni smo da će biti dosta prostora da svako od nas nauči koliko je važno ostati ono što jesi čak i kada si dvostruki ALL-Star učenik.
Naredne sezone vraća se u Orlando, tamo gdje su ostala još neka nedovršena posla, tamo gdje se osjeća kao kod kuće, što je čini se i bilo presudno kada su stizale ponude sa svih strana.
Ipak, ono najsvježije, jeste oproštaj od dresa reprezentacije u svom gradu Baru.
“Veoma emotivan događaj za mene iz više razloga. Prvo kraj jednog velikog dijela moje karijere, ta reprezentacija kojoj sam mnogo dao i gdje pamtim mnoge lijepe trenutke. Drugo, emotivno je bilo jer je ta utakmica bila baš u Baru, i što mi je veliki broj ljudi ukazao poštovanje. Toliko truda uložiš, odrekneš se kad si mlad, i negdje sam ponosan što na kraju shvatiš da dosta ljudi to cijeni, naročito oni koji čak i nisu iz sporta”, emotivno je govorio Nikola na početku razgovora koji smo upravo vodili u Baru, nedaleko od mjesta gdje je napravio svoje prve korake.
Nikola Vučević je preživio željezničku nesreću na Bioču 23. januara 2006. godine, kada je poginulo 47 ljudi. Imao je samo 15 godina i to mu je promijenilo pogled na život.
“Bogu hvala mi neki iz mog najbližeg društva nismo imali nekih većih posljedica. I nekako uspjeli smo to da prebrodimo i nastavimo dalje. Svaki put kada vidim voz, pomislim na tu nesreću. Imao sam mnogo sreće”.
Na pitanje da li se nekad poslije toga vozio vozom Nikola je dao odgovor koji ranije i nismo mogli čuti od njega.
“Jesam. Ali trebalo mi je vremena. Prvi put u Sutomoru kada sam bio sa sadašnjom suprugom, neki šest mjeseci kasnije. Meni već na stanici nije bilo svejedno. I dolazi voz, isti plavi voz… Kako je voz stao, uhvatio sam se za šipku i onda osjetio onaj miris… U tom momentu samo sam pustio šipku, krenuo da padam, drug me uhvatio i nije bilo šanse da uđem… A onda par mjeseci kasnije, kada sam sa Mornarom išao na pripreme u Kolašin prebrodio sam i to ali nije nilo svejedno”, opisivao je ove po malo i teške momente novi/stari član “magičnih”.
Možda i prelomni trenutak Nikoline košarkaške karijere desio se 2007. godine na turniru u Sarajevu gdje je njegov tim slavio u finalu, a Nikola je pri jednom zakucavanju doživio tešku povredu ruke. Ono što je zanimljivo, imao je usmeni dogovor za prelazak u FMP, međutim, uz još neke dodatne okolonsti taj transfer je “propao”. Par mjeseci kasnije, kreće i početak američkog sna ali kako je sve to izgledalo poslušajte na linku.
A to nije sve. Nikola je govorio o dvostrukom nastupu na ALL-Staru, broju 9 koji ga prati kroz karijeru, porodici, ali i ocu čiji su mu savjeti mnogo značili u karijeri.
Ljudska i košarkaška veličina u svakom smislu. Uživajte u sat vremena sjajnog razgovora.