Bez političkih prava. Bez slobode izražavanja. Bez zaštite od tajnog pritvaranja bez mogućnosti kontakta s porodicom, advokatom ili ljekarom. Bez zaštite od deportacije.
Dobro došli u Ukrajinu pod ruskom okupacijom.
Drugu godinu zaredom, američka organizacija za praćenje demokratije Freedom House svrstala je okupirane istočne i južne teritorije Ukrajine među najneslobodnija mjesta na svijetu – ispred Južnog Sudana, Sjeverne Koreje i Pojasa Gaze.
Stanovnici tih područja podvrgnuti su represivnom ruskom zakonodavstvu, uključujući prisilno nametanje državljanstva i primjenu antiterorističkih zakona protiv političkih neistomišljenika i pripadnika vjerskih manjinskih grupa, navodi Freedom House. Upravo sistem nadzora, represije, indoktrinacije i državne otimačine okupiranu Ukrajinu dovodi na vrh te liste.
Diskriminatorne politike javno ugrađene u ruske zakone prožimaju svaki aspekt života stanovnika – mjere koje, čini se, mijenjaju demografsku strukturu regiona. Rusija „namjerno mijenja etnički sastav kako bi uništila kulturu ili promijenila političku ravnotežu u korist druge grupe“, navodi se u izvještaju.
Međunarodno humanitarno pravo zabranjuje okupacionoj sili da uvodi trajne promjene na teritorijama koje okupira, posebno u demografskoj, društvenoj i ekonomskoj oblasti. Moskva, međutim, tvrdi da ta područja nijesu okupirana, već da su jednostavno dio Rusije i da stoga podliježu ruskom zakonodavstvu.
„Ova okupacija jedan je od najbolje dokumentovanih sistema represije, ugnjetavanja i kršenja ljudskih prava, jer se toliko toga evidentira u javnosti“, kazala je Danijela Bel, šefica Misije Ujedinjenih nacija za praćenje ljudskih prava u Ukrajini. „Riječ je o sistemskom pristupu ograničavanju prava i osnovnih sloboda ljudi.“
Od 2022. godine, Misija Ujedinjenih nacija za praćenje ljudskih prava u Ukrajini zabilježila je najmanje 16 ruskih zakona i ukaza kojima se ograničavaju prava ukrajinskih građana na tim teritorijama. U školama se predaje ruska verzija istorije, kojom se usađuju ruski identitet i vrijednosti. „Ukrajinski nacionalizam“, što uključuje iskazivanje simpatija prema Ukrajini ili korišćenje ukrajinskog jezika, kažnjava se kao „ekstremizam“. Istovremeno, aktivno se podstiče preseljavanje stanovništva iz Rusije na ta područja.
Režim ima „sve karakteristike kulturnog genocida“, kazao je novinar Andrij Dihtjarenko, rodom iz istočne Ukrajine koja je danas pod okupacijom.
Od izdavanja pasoša do deportacije
Od 2014. godine Rusija okupira oko 20 odsto teritorije Ukrajine na jugu i istoku zemlje, a Moskva ta područja naziva „novim istorijskim teritorijama“. Jedan od procesa koji doprinosi rusifikaciji tih oblasti jeste prisilno izdavanje ruskih pasoša.
Tako što Ukrajince koji žive na teritorijama pod ruskom okupacijom zvanično proglašavaju „strancima“, okupacione vlasti prisiljavaju ih da dobiju rusko državljanstvo, koje se može steći po pojednostavljenoj proceduri, kako bi ostvarili osnovna prava poput zdravstvene zaštite, socijalnih usluga, zaposlenja ili vlasništva nad imovinom.
Za Ljudmilu Čub sve je počelo na poslu. Ona je za POLITICO rekla da joj je 2023. godine poslodavac u Melitopolju, gradu u okupiranoj Hersonskoj oblasti, rekao da mora da dobije ruski pasoš kako bi nastavila da radi u njegovoj prodavnici, jer bi u suprotnom on bio kažnjen.
Čub je otišla u kancelariju za izdavanje pasoša, gdje je snimila ljutiti video u kojem je govorila da je prisiljena da dobije „pileći pasoš“, aludirajući na amblem ruskog dvoglavog orla. Obezbjeđenje kancelarije odmah ju je odvelo okupacionoj policiji.
Čub je narednih osam mjeseci provela u pritvoru u Hersonu, dok su sudovi redovno produžavali njen pritvor, tvrdeći da je kršila vojni policijski čas. Na kraju je dobila tekst koji je trebalo da pročita pred kamerama, u kojem je kazala da ne želi da živi u Rusiji. Nakon toga joj je dozvoljeno 15 minuta da uzme stvari iz stana, a potom je pod oružanom pratnjom odvezena do ruske granice s Gruzijom.
Deportovana iz doma u kojem je provela cijeli život, Čub ipak smatra da je imala sreće. Ispričala je da su drugi ljudi koje je upoznala u zatvoru prošli kroz proceduru dobijanja ruskog državljanstva, da bi potom bili optuženi za špijunažu ili izdaju prema ruskom zakonu, za šta su predviđene višedecenijske kazne.
U školama se predaje ruska verzija istorije, kojom se usađuju ruski identitet i vrijednosti. „Ukrajinski nacionalizam“, što uključuje iskazivanje simpatija prema Ukrajini ili korišćenje ukrajinskog jezika, kažnjava se kao „ekstremizam“.
„Vežu taj pasoš za vas, a onda vas pomoću njega naprave izdajnicima njihove zemlje“, kazala je. „Sve u meni se protivilo tome da dobijem taj pasoš i sreća je što ga nijesam dobila. To me je spasilo.“
Misija Ujedinjenih nacija za praćenje ljudskih prava do sada je dokumentovala više od 400 takvih pritvaranja u kojima su ljudi bili optuženi za izdaju i špijunažu na teritorijama pod ruskom okupacijom. Međutim, nemoguće je utvrditi broj slučajeva pritvaranja bez kontakta sa spoljnim svijetom.
To se dogodilo 59-godišnjem IT stručnjaku Sergiju Griščenku iz Sevastopolja na okupiranom Krimu. Nakon što su ga ruske bezbjednosne snage odvele iz njegovog doma u maju 2025. godine, njegova porodica nije mogla da sazna gdje se nalazi, kazala je njegova ćerka Darina za POLITICO.
Njen otac, koji nije skrivao stavove naklonjene Ukrajini, držan je bez kontakta sa spoljnim svijetom i mučen godinu, prije nego što je u junu 2026. konačno optužen za izdaju, kazala je ona. Porodica ne zna detalje optužbi.
Prema Darininim riječima, kada se njen otac ponovo pojavio u pritvoru prije suđenja, govorio je o zatvorenicima koji su i dalje tajno pritvoreni nakon tri ili četiri godine.
„Njihovi rođaci čak ne znaju jesu li živi“.
Neki stanovnici za koje Rusija tvrdi da ih je deportovala zapravo su nestali i možda se nalaze u zatvorima, poput Griščenka, navodi Misija Ujedinjenih nacija. Hiljade drugih indirektno su deportovane, odnosno bile su prisiljene da napuste svoje domove zbog zastrašivanja, nasilja i diskriminacije.
Bez doma kojem se mogu vratiti
Jedna od strategija kojom se podstiču demografske promjene na okupiranim teritorijama Ukrajine jeste zvanična konfiskacija domova stanovnika koji su pobjegli od rata, čime im se onemogućava povratak.
Novim zakonima uspostavljenim nakon okupacije ruskim vlastima na tim područjima omogućeno je da oduzmu praznu imovinu proglašenu „bez vlasnika“, osim ako je vlasnik lično ponovo ne registruje, pri čemu mora biti i ruski državljanin.
Ukrajinci koji pokušavaju da ispune novo pravilo i vrate se u svoje domove suočavaju se s ruskom „filtracijom“, hapšenjima i zabranama ulaska na moskovskom aerodromu Šeremetjevo – jedinoj mogućoj ulaznoj tački za dolazak na okupirane teritorije, jer su kopnene granice za njih zatvorene.
Novinarka Olena, kojoj je zbog bezbjednosti njenih rođaka koji žive pod okupacijom odobreno da ne objavljuje prezime, kazala je za POLITICO da je sa porodicom pobjegla iz okupiranog Donjecka 2014. godine.
Uz pomoć naklonjenog upravnika stambene zgrade, narednih 12 godina plaćala je račune za komunalne usluge za svoj i stan svojih roditelja, nadajući se da će se jednog dana moći vratiti.
Kasnije je preko okupacionih medija saznala da je javno stavljena na crnu listu kao „neprijatelj“. U međuvremenu, jednoj njenoj poznanici na Šeremetjevu je izrečena zabrana ulaska u trajanju od 50 godina kada je pokušala da se vrati u svoj dom u okupiranoj Ukrajini.
„Ovim novim zakonom ništa nam ne može pomoći“, kazala je Olena.
Prema praćenju Misije Ujedinjenih nacija, do jula ove godine na okupiranim teritorijama Ukrajine identifikovano je više od 60.000 privatnih nekretnina kao „imovina bez vlasnika“. Najmanje 6.500 tih nekretnina je eksproprisano, a često su dodjeljivane veteranima ruske „specijalne vojne operacije“ ili prodavane doseljenicima iz Rusije pod povlašćenim uslovima.
Prepisivanje istorije
Kadrovsku evidenciju na okupiranim teritorijama pokazuje da administrativne strukture, državnu službu i upravljanje postepeno preuzimaju doseljenici iz Rusije.
To je snažno uticalo i na obrazovanje, kroz uvođenje militarizovanog ruskog nastavnog programa u školama. Novi udžbenici prenose zvanični narativ Kremlja prema kojem okupirani regioni nikada nijesu podržavali ukrajinsku nezavisnost i oduvijek su bili ruski.
Roditelji koji odbiju da upišu djecu u te škole ili ih uključe u ukrajinsko obrazovanje putem interneta suočavaju se s novčanim kaznama i prijetnjama oduzimanjem roditeljskih prava.
Te obrazovne institucije ponekad mogu učenike direktno usmjeriti prema ruskim oružanim snagama. Kada osoba dobije ruski pasoš – što je u nametnutom sistemu gotovo nemoguće izbjeći ako želi da normalno živi – može biti regrutovana da se bori protiv Ukrajine. Takva praksa, kao i deportacija, izričito je zabranjena Ženevskim konvencijama.
Kumulativni efekat svih tih mjera jeste brisanje vidljivih izraza ukrajinskog identiteta i šireg neslaganja, kazao je novinar Dihtjarenko.
„Ljudi koji žele da prežive moraju da prihvate pravila igre“.
U Misiji Ujedinjenih nacija, Bel strahuje da će svijet prestati da čuje za ta kršenja ili da ih primjećuje.
„Kada klima postane toliko represivna i restriktivna, a ljudi toliko ućutkani, tada prestajemo da dobijamo izvještaje jer ljudi više ne smiju da govore“, kazala je ona.
Kako vrijeme prolazi, neki stanovnici pitaju se hoće li išta ukrajinsko preostati, čak i ako njihovi domovi jednog dana ponovo budu pod kontrolom Kijeva.
Ipak, uprkos nametnutom ruskom državljanstvu, Dihtjarenko kaže da većina stanovnika i dalje čuva ukrajinske pasoše, skrivajući ih ispod podnih dasaka ili zakopavajući ih u baštama.
„To je njihova mala ulaznica za slobodu“, rekao je.