Italijanski novinar Ecio Gavaceni tvrdi da je među 500 identifikovanih snajperista povezanih s takozvanim „Sarajevo safarijem“ 230 Italijana, a njegovo istraživanje, predstavljeno u knjizi „Vikend-snajperisti“, dovelo je do pokretanja istrage u Italiji. Prema današnjem pisanju Oslobođenja, riječ je o navodima da su tokom opsade Sarajeva stranci plaćali kako bi pucali na civile.
„Veliki broj zapadnjaka plaćao je veoma velike svote novca da bi išao pucati na civile u Sarajevu. Iznosi su bili uporedivi sa cijenom stana danas, dakle, 200 hiljada eura za vikend. Uspio sam identifikovati neke od njih, imena sam proslijedio tužilaštvu koje ih poziva, pa ćemo vidjeti kako će se istraga razvijati. To je bila organizacija sa sjedištem u Londonu i Briselu, koja je imala kontakte u Italiji preko jedne zaštitarske kompanije“, rekao je Gavaceni.
U njegovoj knjizi nalaze se svjedočenja izvora i osoba koje ranije nijesu saslušane, a koja se odnose na organizaciju i realizaciju putovanja. Gavaceni opisuje poteškoće u prikupljanju informacija, navodeći da svjedoci umiru, da im pamćenje slabi i da mnogi odbijaju da razgovaraju o događajima.
„Niko ne želi razgovarati. Svi i dalje ćute, a kada ih pitam, uplašeni su. Nazvao bih to čistim terorom“, napisao je Gavaceni, opisujući reakcije ljudi koje je kontaktirao tokom istraživanja.
Identiteti većine osoba koje se pominju u knjizi nijesu objavljeni jer je pravosudni postupak još u ranoj fazi. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, kako navodi Oslobođenje, još nije donijelo odluku o podizanju optužnice.
Knjiga prenosi i navode Edina Subašića, bivšeg obavještajca Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji je opisao informacije dobijene krajem 1993. godine od Službe vojne bezbjednosti. Prema tim informacijama, ispitivanje jednog zarobljenika ukazalo je na prisustvo stranaca na sarajevskom ratištu.
Zarobljenik je, prema Subašićevom svjedočenju, tokom cjelonoćnog putovanja autobusom od Beograda do Pala primijetio da je u vozilo ušlo pet stranaca u pratnji vojnih policajaca ili pripadnika specijalne vojne policije. Kada ih je jedan mladi vojnik upitao o njihovom prisustvu, odgovorili su da nijesu došli da budu plaćeni za borbu, već da su sami platili kako bi učestvovali u ratu u Bosni i Hercegovini.
Subašić je ocijenio da ti pojedinci nijesu mogli značajnije uticati na odnos vojnih snaga, ali da je njihovo prisustvo bilo važno zbog načina na koji je sarajevsko ratište postalo mjesto za takvu vrstu aktivnosti.
U knjizi se prenosi i svjedočenje Francuza koji tvrdi da je prijave za putovanja u Italiji prikupljala agencija sa sjedištem u Milanu, povezana s drugim evropskim agencijama, američkim ugovornim izvođačima i bezbjednosnim kompanijama.
Prema njegovim navodima, u organizaciju je bio uključen i balkanski ili ruski organizovani kriminal. Kao prvobitno sjedište koje je odobravalo aktivnosti naveo je Belgiju, nakon čega su, kako tvrdi, Italijani i francuski govornici počeli samostalno da organizuju putovanja. Dodao je da je organizovani kriminal uzimao dio prihoda i prijetio učesnicima koji bi kasnili s plaćanjem.
U knjizi se iznose i tvrdnje Edina Subašića o postupanju tužilaštva u Bosni i Hercegovini. On tvrdi da bi istragu trebalo da vodi tužiteljka Marijana Čobović, ali da to ne čini zbog navodne bliskosti sa srpskim nacionalistima i radikalnim srpskim političarima. Te tvrdnje su navedene kao Subašićevi navodi, a ne kao pravosnažno utvrđene činjenice.
Odluka o prihvatanju i razmatranju prijedloga rezolucije o „Sarajevo safariju“ u Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope odložena je za decembar, nakon burne rasprave na sjednici Odbora za pravna pitanja i ljudska prava, navodi Oslobođenje.