Stanovništvo Firminija, na jugoistoku Francuske, decenijama se smanjuje. Njegovu noviju istoriju obilježilo je zatvaranje fabrika u regionu koji je izgradio čelik, a lokalno stanovništvo kaže mi da mnogi odlaze u potrazi za boljim prilikama u susjedni Sen-Etjen ili na selo u departmanu Ot-Luar.
Ipak, na vrhu jednog brda stoji ponos Firminija: L’Unité d’Habitation, impozantna betonska kula koju je projektovao Le Korbizje. Posljednji projekat ovog arhitekte predstavlja svojevrsnu neobičnost – zgradu namijenjenu ljudima, u kojoj su dvije trećine stanova posvećene stanovanju po povoljnim cijenama (HLM – socijalno stanovanje), ali istovremeno i dio istorije, čija su fasada i krov 1993. godine proglašeni istorijskim spomenikom.
Međutim, zgrada je projektovana za klimu šezdesetih godina prošlog vijeka, a ne za temperature koje su tokom većeg dijela ovog ljeta dostizale ekstremne vrijednosti. Za njene stanare, kula sve više liči na pećnicu u kojoj je nemoguće živjeti – a zbog statusa zaštićenog objekta, ta situacija se uskoro vjerovatno neće promijeniti.
Na pragu smo četvrtog toplotnog talasa ove godine kada se sastajem sa grupom stanara ispred L’Unité d’Habitation. Njima je dosta. Tokom toplotnih talasa temperatura u njihovim stanovima redovno dostiže 35 stepeni, a može da poraste i do 40.
„Spavala sam na podu jer je to bilo jedino mjesto gdje sam mogla da se rashladim“, kaže Oreli Mohamed, koja u L’Unité d’Habitation živi pet godina.
„Spavala sam na balkonu“, kaže Natali Rušuš, koja se uselila prije 15 godina.
„Moja kuma bila je među prvim stanarima Le Korbizjea i sjećam se da sam dolazila ovdje kada sam imala devet godina“, kaže mi Šantal Ospital. „Divili smo se zgradi; bili smo tako ponosni na nju u Firminiju. Prošlo je 26 godina otkako sam se uselila, a sada činim sve što mogu da odem. Nikada više ne želim da živim u istorijskom spomeniku“.
L’Unité d’Habitation nema škure, ali njihovo naknadno postavljanje ne bi bilo jednostavan zadatak. Svaka promjena na fasadi istorijskog spomenika podliježe dugom spisku pravila i u ovom trenutku nije moguća bez odobrenja arhitekata francuskih građevinskih spomenika (ABF). Za sada stanari pribjegavaju improvizovanim rješenjima, kačeći ćebad ili panele od aluminijumske folije preko prozora, ali to nije pravo rješenje.
Kada neko posjeduje dio istorijskog spomenika, kao što je slučaj sa trećinom stanova u privatnom vlasništvu u L’Unité d’Habitation u Firminiju, status zaštićenog objekta donosi određene koristi. Vlasnici imaju pravo na subvenciju od 40 odsto troškova radova prilikom renoviranja, kao i na određena poreska umanjenja.
Ali socijalni stanari ostaju zarobljeni između pravila koja važe za sve istorijske spomenike u zemlji i odluka i ulaganja kompanije Habitat et Métropole, socijalnog stanodavca koji upravlja HLM dijelom zgrade. Habitat et Métropole nije odgovorio na pitanja o objektu u Firminiju.
Neprestani toplotni talasi ukazali su na klasne razlike u Francuskoj. Stanari L’Unité d’Habitation nijesu jedini koji se u HLM stanovima žale na temperature od 40 stepeni u svojim domovima, a u određenim aspektima u boljem su položaju od ljudi koji žive u loše projektovanim zgradama drugdje. Čuveni Le Korbizjeovi piloni omogućavaju bolji protok vazduha ispod kule.
Ovaj klasni aspekt još je očigledniji u Firminiju, gdje je kompleks Le Korbizje, uključujući djelove L’Unité d’Habitation, istovremeno i turistička atrakcija. Oko 20.000 posjetilaca godišnje dolazi da vidi L’Unité d’Habitation, njen pokazni stan i vrtić, koji više nije u funkciji.
Domovi Oreli Mohamed, Natali Rušuš i Šantal Ospital zapravo su živi muzej, ali iako turisti plaćaju ulaz da bi posjetili njihovu zgradu, nijedan dio prihoda od prodaje karata ne vraća se u objekat. Kompleksom se upravlja kao odvojenom djelatnošću, a Žeraldin Dabridžon, glavna kustoskinja lokacije Le Korbizje, kaže da prihod od ulaznica pokriva samo troškove vodiča, oglašavanja i osiguranja.
Iako se dio otvoren za turiste vodi odvojeno, djeluje pomalo kao posjeta zoološkom vrtu – ljudi plaćaju da obiđu mjesto dok stanari iza ćebadi okačenih preko prozora pokušavaju da nadoknade nedostatak škura i zaštite se od vrućine.
Vertikalni gradovi Le Korbizjea građeni su u vrijeme kada su socijalne inicijative bile u usponu, a njihova namjena bila je da podrže ljude sa nižim prihodima. Danas upravo oni kojima su ove zgrade bile namijenjene plaćaju cijenu života u simbolu francuske socijalne istorije.
Prema novom prijedlogu francuske vlade, predstavljenom 7. jula kao odgovor na toplotne talase, lokalne vlasti mogle bi dobiti veća ovlašćenja za izmjene na istorijskim objektima. Umjesto da ABF ima konačnu riječ o svim promjenama, njegovo mišljenje bilo bi samo savjetodavno.
Kritičari u konzervativnom listu Le Figaro tvrde da bi takav potez doveo do „betonske i bezdušne Francuske“. Ali stanari L’Unité d’Habitation već žive u betonskom bloku – samo bez škura.
„U jednom trenutku moraće da se donese odluka“, kaže Šantal Ospital. „Da li će zgrada ostati stambeni objekat, kako je Korbizje zamislio, ili će postati muzej?“
Problem nije nužno u tome što je L’Unité d’Habitation istorijski spomenik, već u tome što HLM stanovi širom Francuske ostavljaju najsiromašnije i najugroženije građane da najviše trpe posljedice toplotnih talasa.
Biti istovremeno istorijski spomenik i HLM znači imati sve probleme nedovoljno finansiranog socijalnog stanovanja, uz dodatna ograničenja strogih pravila koja važe za zaštićene objekte. Zbog toga prestiž oznake „istorijski spomenik“ stanarima zvuči prilično prazno – naročito kada turisti mogu da gledaju improvizovana rješenja kojima se pokušavaju zaštititi od vrućine.
U kom trenutku poštovanje arhitekture i istorije postaje važnije od uslova u kojima ljudi žive?
Stanari su mi ispričali, dok smo razgovarali ispod kule, da na ove probleme ukazuju godinama. Ali Fondacija Le Korbizje tek je ove godine počela da razmatra sve veći uticaj toplotnih talasa na različite objekte Le Korbizjea, rekao je jedan član upravnog odbora.
Fondacija planira da pregleda njegove stare arhitektonske planove kako bi utvrdila da li je moguće postaviti škure koje bi odgovarale zaštićenoj fasadi. Ako se fondacija dovoljno založi za svoje stanare, posebno one u HLM dijelu zgrade, možda će oni konačno osjetiti prednosti života u zaštićenom objektu. Međutim, činjenica da se o tome tek sada razgovara ostavlja utisak da je reakcija možda došla prekasno i da nije dovoljna.
Postoji i značajan rizik da stanari HLM dijela L’Unité d’Habitation budu žrtve čuvene složenosti francuske birokratije, u situaciji gdje previše institucija odlučuje o istom pitanju. U tom slučaju cijeli proces mogao bi trajati toliko dugo da ti stanovi postanu neuslovni za život.
Očekuje se da će se broj toplotnih talasa u Francuskoj do 2050. godine povećati pet puta. Dok su bogatiji slojevi društva uglavnom odgovorni za klimatsku krizu, posljedice će prvi osjetiti oni koji žive u socijalnim stanovima bez klima-uređaja i škura.