Međusobno pomaganje. Tako političke veze između Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, pred izbore koji se u Bosni i Hercegovini (BiH) i Srbiji održavaju u oktobru 2026. godine, vidi Dušan Spasojević, profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu.
Dodik, nekadašnji predsjednik bh. entiteta Republika Srpska (RS), pod zabranom je kandidovanja za javne funkcije, dok Aleksandar Vučić najavljuje povlačenje sa mjesta predsjednika Srbije osam mjeseci prije isteka mandata, kako bi mogao da se kandiduje za premijera.
„Mislim da će za ove izbore, iz perspektive Srpske napredne stranke (SNS), biti dosta važno ono što Dodik može da mu (Vučiću) isporuči. I kroz određeni broj glasova koji će stići iz Republike Srpske od građana koji imaju srpsko državljanstvo i pravo da glasaju, ali pretpostavljam i kroz insistiranje na nacionalnim temama koje bi možda mogle biti važne Vučiću kao vrsta dodatnog argumenta, neka vrsta izazova za druge aktere“, navodi Spasojević u razgovoru za „Uvid“ Radija Slobodna Evropa (RSE).
Može li se Vučić osloniti samo na Dodika?
Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva, dodaje da Vučić u BiH igra na „sigurnu kartu“.
Objašnjava da je pogrešno pažnju usmjeriti samo ka Dodiku, koji je avgusta 2025. godine odlukom suda smijenjen sa čelne entitetske pozicije, a uz to mu je zabranjeno obavljanje javnih funkcija na šest godina, pri čemu je prva godina zabrane već istekla.
Ipak, ostao je vodeća politička ličnost u RS kao lider tamo vladajućeg SNSD-a (Savez nezavisnih socijaldemokrata). No, otkako je prije dvije godine tadašnji opozicionar Draško Stanivuković postao gradonačelnik Banjaluke, Dodik mora računati i na tu konkurenciju.
„Zbog toga Vučić ne igra samo na jednog igrača, već je vrlo primjetna bliža veza sa Draškom Stanivukovićem, koga smo vidjeli i na sahrani Ratka Mladića. Tu je na drugačiji način veličao Mladića, činio krivično djelo prema bh. zakonu, dok su drugi poput SDS-a (Srpska demokratska stranka) bili mnogo oprezniji“, kaže Marić, uz zaključak da je Stanivuković „pošao stopama“ Dodika, koji je takođe svoju karijeru započeo pozivima na pomirenje.
Što se SDS-a tiče, kandidat te partije Branko Blanuša na vanrednim izborima za predsjednika RS poražen je za oko 11.000 glasova, odnosno za oko 2,75 odsto. Riječ je o partiji u čijem je osnivanju jednu od ključnih uloga imao osuđeni za ratne zločine Radovan Karadžić, ali koja se Dodikovim snagama suprotstavlja odmjerenijim nastupom prema pitanjima nacije.
U Srbiji će Aleksandar Vučić odmjeriti snage sa političkim protivnikom koji je svoj imidž manje ili više uspješno gradio na otklonu od tema prošlosti i s tim neizbježno povezanog pitanja odgovornosti Srbije za rat u BiH.
Zaobilaženjem tih tema, a insistiranjem na onima vezanim za korupciju u zemlji, studentski pokret izrastao je u snagu koja parira vlasti.
Zašto studentski pokret zazire od prošlosti i lidera?
Studentska izborna lista objavljena je gotovo istovremeno sa raspisivanjem izbora, odnosno 16 mjeseci nakon što su studenti u protestu, svojim zahtjevima za rasvjetljavanje okolnosti pogibije 16 osoba usljed obrušavanja dijela krova na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, dodali i zahtjev za raspisivanje vanrednih izbora.
Na njihovoj listi nema nekih imena koja su u bloku suprotnom od vlasti budila kontroverze, ali i nade, tokom proteklih godinu i po, obilježenih talasom protesta.
U prve se može svrstati profesor Milo Lompar, čiji je govor na velikom protestu u junu 2025. godine u Beogradu rasplamsao diskusije o tome da li je studentski pokret otišao udesno.
Ali nema ni rektora Beogradskog univerziteta Vladana Đokića, istaknutog lica u otporu potezima koje je vlast preduzela prema pobunjenom univerzitetu, koji je takođe žestoko osporavan i targetiran u vlasti naklonjenim medijima.
Nosilac studentske liste je Ilija Srdović, kardiolog iz Novog Sada, do sada manje poznato lice protesta, baš kao što ni na samoj listi nema previše poznatih imena. Kao što je bio slučaj i tokom protesta, na izbore idu, zapravo, bez lidera.
„Čini se da će studenti pokušati da od toga naprave neku vrstu svoje prednosti i da će, u odsustvu jakih ličnosti koje bi bile javno prepoznate, ponuditi koncept, ideju i ono što im je do sada donijelo podršku građana“, ocjenjuje Spasojević, dodajući da su pred Srbijom, po prvi put poslije duže vremena, zaista kompetitivni izbori.
Zašto studenti više ne mogu birati o čemu će govoriti?
Pokret koji je stasao na zahtjevima za vladavinu prava i borbu protiv korupcije uglavnom je ostavio izvan svog fokusa teška pitanja srpske politike: odnos prema Kosovu, prošlosti, genocidu u Srebrenici i ratnim zločincima.
„Sada će tokom kampanje vjerovatno morati jasnije da odgovaraju i na zamke i na teška pitanja, u šta spadaju i odnos prema Kosovu i odnos prema Evropskoj uniji. Dakle, studenti su, recimo, vrlo jasno obilježili sve datume stradanja srpskog naroda, recimo godišnjicu ‘Oluje’ (hrvatska vojna operacija iz 1995. godine) ili slično, ali su u načelu prećutali Srebrenicu, kao što su prećutali i sahranu Ratka Mladića. To sada možete interpretirati na milion načina. Ja mislim da je pitanje sahrane Ratka Mladića, na primjer, jednostavno bježanje od osjetljive teme u jednoj kontrolisanoj situaciji kada znamo da će biti izbori“, navodi Spasojević.
Sahrana Ratka Mladića, kao i državne i vojne počasti koje su odate tom osuđeniku za ratne zločine počinjene tokom rata u BiH, u vrijeme kada je vodio Vojsku Republike Srpske, nametnula se kao noseća tema upravo u trenutku kada su u obje države raspisivani izbori.
Ratko Mladić i izbori u BiH
„Na neki način Mladićeva sahrana za neke kandidate nije mogla da dođe u boljem trenutku, da se profilišu, pozicioniraju i da pokažu svoje reakcije“, kaže Kurt Basener iz nezavisne think-tank organizacije Savjet za politiku demokratizacije.
„Tako, na primjer, imate ministra spoljnih poslova BiH Elmedina Konakovića, koji je preduzeo niz mjera. I naravno, Milorad Dodik je bio na sahrani, ali i većina predstavnika opozicije iz RS. Dakle, neizbježno je da će to biti tema tokom čitave kampanje, naročito u okruženju u kojem postoji transatlantska podjela koja se, između ostalog, ogleda i u sporu oko nasljednika visokog predstavnika. To bi bila tema i u normalnim okolnostima, ali okolnosti su sve samo ne normalne“, kaže Basener.
„Ta vrsta retorike je kod nas standardna. Naravno da se osjeti da se linija razgraničenja između Republike Srpske i Federacije BiH produbila, da je to unijelo određeni dodatni razdor među narodima“, smatra Ivana Marić.
„Međutim, ovog puta nije napravljena ta atmosfera rata, potencijalnog sukoba, već samo razmimoilaženje u stavovima – ko je za to da se podržavaju osuđeni ratni zločinci, a ko ne. To je nešto na šta smo navikli, a što je mnogo blaže od onoga što smo imali pred prošle izbore, kada su ljudi masovno pitali da li će biti rata, da li treba da ulažu, da li treba da podižu pare sa računa“, podvlači Marić.
Da li je klima u BiH „zdravija“ nego u Srbiji?
Bez obzira na težinu tema koje dominiraju u BiH, Marić vjeruje da jeste.
To vidi u otvorenim političkim kritikama i pluralnijem političkom životu nego što je to slučaj u susjednoj državi, gdje se, navodi, sa pojavom studentskog pokreta kristališe jaka opozicija, nasuprot partijskoj opoziciji koja je pod vlašću snaga Aleksandra Vučića išla ka punoj marginalizaciji.
„Da me ne razumijete pogrešno, ne mislim da je u BiH sjajna situacija. Mi smo daleko od razvijenog demokratskog društva, ali nemamo situaciju dominacije jedne snage, jednog lidera. Možda je najsličnija situacija Srbiji u hrvatskom biračkom tijelu, gdje je uz pomoć Željka Komšića, kandidata za člana Predsjedništva, HDZ BiH uspio da homogenizuje hrvatsko biračko tijelo, tako da skoro da i nemamo neku opoziciju. I to je možda najsličnija situacija onoj u Srbiji“, zaključuje Marić.
Željko Komšić je četiri puta pobjeđivao na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U entitetu Federacija BiH svaki birač može glasati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva, bez obzira na vlastitu nacionalnost. Pobjedu su mu većinom donijeli glasovi iz sredina u kojima su Bošnjaci većinsko stanovništvo.
Šta je promijenjeno sa Željkom Komšićem?
Komšić je ostao izolovan primjer u BiH. Na oktobarskim izborima, zbog ustavnog ograničenja na dva uzastopna mandata, ne može da se kandiduje.
Njegov primjer imao je i kontraefekat u vidu homogenizacije hrvatskog biračkog tijela, podvlači Marić.
„Njegovo biračko tijelo su Bošnjaci, ne zato što je on kao građanin, kao neko koga vide kao osobu koja će dobro zastupati interese građana, već da bi oduzeli to pravo Hrvatima. I to je ono što je pomoglo Draganu Čoviću i HDZ-u da homogenizuje hrvatsko biračko tijelo na priči da im drugi biraju predstavnike i da zbog toga moraju svi da se drže zajedno, inače će ih preglasati. I tako, evo, dvadeset godina već. Željko Komšić je trebalo da bude primjer nekoga ko će zastupati interese svih građana, ali on nije zastupao interese nikoga“, zaključuje Marić.
Nacionalizam kao sudbina
U BiH je „nacionalizam ugrađen u sam sistem“, navodi Kurt Basener, dodajući da u tome treba tražiti objašnjenje zbog čega su promjene teško ostvarive.
„Teoretski je moguće, ali bi vjerovatno bilo potrebno da neke od tih ličnosti praktično dožive transplantaciju ličnosti da bi se tako nešto dogodilo. Rekao bih da je ekstremni nacionalizam od samog početka ugrađen u sistem.“
„Ako dođe do promjene vlasti u Srbiji, nama će (u BiH) biti mnogo lakše, jer smo, nažalost, pod velikim uticajem i Srbije i Hrvatske. U Hrvatskoj se situacija dosta smirila nakon nekih kadrovskih promjena, tako da nemamo više tolike zloupotrebe BiH. Međutim, sa strane Srbije još imamo“, smatra Ivana Marić, ne krijući ličnu nadu da vodeći politički akteri u obje države pređu u opoziciju.
Ne izuzima ni Aleksandra Vučića u Srbiji.
„Ja to ne mogu da zamislim, zaista“, zaključuje Spasojević. „Mislim da ako izgubi vlast, da ga nećemo gledati, a vjerovatno ni njegovu stranku, ali hajde da sačekamo još malo“, kaže ovaj sagovornik.