Lionel Mesi je uputio otvoreno pismo kojim se oprostio od svog oca, Horhea.
Horhe Mesi je preminuo 8. avgusta poslije duže i teške bolesti, a Mesi se prvi put obratio javnosti danas.
Emotivno pismo Lionela Mesija prenosimo u cjelosti:
"Tata, još uvinek ne mogu da povjerujem da te nema. Ne mogu da se pomirim sa tim – ili bolje rečeno, ne želim da se pomirim. Veoma mi je teško da zamislim da te više neću vidjeti, da više nećemo razgovarati. Znam da si patio i da je ovo najbolje rješenje, ali otišao si prerano. Još mnogo toga smo mogli zajedno da doživimo.
Toliko si želio da igram na posljednjem Svjetskom prvenstvu, a samo nekoliko pred početak stanje ti se pogoršalo. To je bio prvi put da ne budeš prisutan na nekom turniru, ali mama mi je govorila da će ti biti bolje i da ćeš biti dovoljno snažan za putovanje. Obećao sam ti da ćemo stići do finala kako bi mogao da doputuješ.
Poslije svake utakmice čekao sam tvoju poruku i nedostajala mi je. Tada sam shvatio da je situacija zaista ozbiljna. Ipak, nisam prestajao da razmišljam o tome da doguramo što dalje – kako bih ti kupio još vremena i kako bi mogao da pogledaš bar jednu utakmicu. Stigli smo do finala, ali ti nisi mogao da budeš tu.
Želio sam da pobijedim, da ti donesem trofej i pokažem ti novi pehar. Nisam uspio; noge me više nisu slušale. Ovog puta sam pokušao da idem preko granica svojih fizičkih mogućnosti, ali nisam mogao. Nijednog trenutka se nisam osjećao dobro.
Kada sam stigao, mislio si da smo izgubili finale na penale. Nismo mogli da razgovaramo ni o čemu što se desilo. Ni u čemu nisi mogao da uživaš.
Nismo postali šampioni, ali nemaš predstavu koliko smo uživali u svakoj pojedinačnoj utakmici. Još jednom si bio u pravu: morao sam da budem tamo i da igram.
Govorim ti ovo jer je to bila jedina stvar o kojoj nismo mogli da razgovaramo, pošto sve ostalo već znaš. Čuli smo se svakog dana i viđali kad god smo mogli, s obzirom na moje obaveze.
Ne znam šta ću bez tebe, ne znam kako dalje. Bavio sam se samo fudbalom, a sada imam ozbiljne nedoumice da li ću nastaviti time da se bavim još dugo.
Bio si uz mene od samog početka; tako malo je nedostajalo do kraja. Zašto nisi izdržao još malo, da završimo zajedno?
Znam da je tvoja sreća bila da vidiš porodicu dobro – suprugu, djecu – a iznad svega, iako to drugi nisu znali, da gledaš mene kako igram...
Tako je bilo još od kada sam bio mali. Vodio si me na sve treninge čim bi se vratio s posla. Na mnoge od njih vodila me je mama jer si ti radio.
Naravno, nikada nisi propustio nijednu utakmicu. Kako si samo patio dok si me gledao i kako si u tome uživao, iako mi nikada nisi upućivao mnogo pohvala.
Bio si mi otac, prijatelj i zastupnik.
Uvijek si bio onakva osoba kakva je u svakom trenutku bila potrebna i nikada nisi pogriješio. Osim poneke zamjerke ili rasprave, uvijek si bio u pravu. Na kraju bi uvijek ispalo onako kako si ti rekao.
Mnogo ćeš mi nedostajati, ali ćeš uvijek biti prisutan, posebno u odrastanju moje djece, jer ih učim i vaspitavam onako kako ste vi mene.
Počivaj u miru i čuvaj nas odozgo, baš kao što si to činio dok si bio ovdje. Hvala ti na svemu.
Volim te, tata."