Hrvatska, uprkos tome što gotovo 45 odsto otpada reciklira i time je iznad prosjeka Evropske unije, nema dovoljno vlastite infrastrukture za njegovu konačnu obradu i energetsku oporabu, pa godišnje iz zemlje odlazi više od milion tona potencijalno vrijednih sirovina, dok 13,2 odsto domaćeg otpada i dalje završava u sivoj zoni neevidentiranog postupanja, navodi se u analizi koju je objavio N1 Zagreb.
Poseban problem predstavlja činjenica da Hrvatska nema odgovarajuća postrojenja za konačnu obradu i energetsku oporabu otpada, zbog čega se 95 odsto izvezenog otpada šalje na recikliranje u inostranstvo. Istovremeno, u Hrvatsku se legalno uvozi otpad, iako su domaći kapaciteti za reciklažu i spaljivanje ograničeni.
Uvoz neopasnog otpada, poput starog željeza i papira, iznosi oko 725.000 tona godišnje i njime se bavi petnaestak kompanija. Uvoz opasnog otpada iznosi oko 11.000 tona godišnje, a gotovo cijelo to tržište kontrolišu tri domaće kompanije. Prema navodima stručnjaka, za legalno zbrinjavanje i skladištenje opasnog otpada postoje odgovarajući kapaciteti.
Međutim, slučaj u Gospiću pokazao je razliku između službenih podataka i stanja na terenu. Istraga USKOK-a otkrila je da je u napuštenim pogonima i na zemljištu u Lici zakopano ili razasuto oko 37.000 tona ilegalnog i potencijalno opasnog otpada.
Prema analizi, na toj jednoj lokaciji nalazi se količina otpada koja je tri puta veća od ukupne količine opasnog otpada koju Hrvatska legalno može da uveze tokom jedne godine. Riječ je o otpadu koji, između ostalog, sadrži PFAS, teške metale i medicinski otpad.
Istražitelji i Europol upozoravaju da se takav otpad ne mora krijumčariti tajnim rutama. Jedan od obrazaca podrazumijeva korišćenje legalnog transporta uz falsifikovanu dokumentaciju. Ukidanje stalnih kontrola na unutrašnjim granicama nakon ulaska Hrvatske u šengenski prostor, kao i izmjene propisa koje su olakšale promet takozvanih neopasnih sirovina, dodatno su otežali nadzor.
Prema službenim statistikama navedenim u analizi, u dvije godine zaustavljeno je oko 150 legalno deklarisanih pošiljki, ukupne težine oko 3.000 tona. Zbog toga su podnesene 43 krivične prijave, dok su izrečene novčane kazne iznosile 206.000 eura.
Analiza upozorava da takav nivo kontrole i kazni teško može biti dovoljan u odnosu na potencijalnu zaradu organizovanih kriminalnih mreža koje se bave nezakonitim postupanjem s otpadom.
Posljedice, navodi se, na kraju snose građani – kroz moguće posljedice po zdravlje i životnu sredinu, ali i kroz javne finansije.
Kao jedan od primjera navodi se slučaj troske u Biljanima Donjim, zbog kojeg je Hrvatska plaćala višemilionske dnevne kazne nakon presude Suda Evropske unije. Od prve pritužbe do uvođenja finansijskih penala prošlo je 12 godina.
Hrvatska je, istovremeno, koristila novac iz fondova Evropske unije za sanaciju odlagališta otpada. Zbog povlačenja posljednje rate evropskih sredstava sanirano je deset odlagališta.
Nakon slučaja u Gospiću, u Brisel je upućena i formalna pritužba, dok se najavljuje i uvođenje novog krivičnog djela – ekocida. Ključno pitanje, zaključuje analiza, jeste da li će Hrvatska i u ovom slučaju reagovati tek nakon što problem preraste u ozbiljnu institucionalnu i finansijsku posljedicu.