Postupanje Evropske komisije u slučaju predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića pruža rijedak i jasan uvid u to kako proširenje EU zaista funkcioniše i gdje prestaje njegova transformativna moć, ocjenjuje Adnan Ćerimagić, viši analitičar Inicijative za evropsku stabilnost.
- Kada je Ratko Mladić preminuo 27. avgusta, i dalje služeći doživotnu kaznu zatvora zbog ratnih zločina, uključujući genocid u Srebrenici 1995. godine, predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić požurio je da objavi javno pismo saučešća njegovoj porodici, u svoje ime i u ime stranke na čijem je čelu. Pismo je objavio na istom nalogu koji koristi za izvještavanje o svom zvaničnom radu kao predsjednik Skupštine, podsjeća Ćerimagić.
Reakcija je, kaže, bila brza.
- Vlada Crne Gore zvanično je osudila taj potez, a u parlamentu se krenulo ka glasanju o nepovjerenju Mandiću. U inostranstvu je nekoliko sagovornika izbjeglo susret s njim, ne objašnjavajući razloge: Ursula fon der Lajen, komesarka Marta Kos i delegacija njemačkog Bundestaga nijesu se sastali s Mandićem. Propao je i pokušaj organizovanja njegove posjete Briselu, dodao je.
Evropska komisija nikada se, navodi, nije direktno osvrnula na taj potez, samo je ponovila svoj stav protiv veličanja ili umanjivanja značaja Mladićevih zločina.
- Rezultat? Mandić se javno nikada nije izvinio niti povukao pismo. Objava je i dalje na internetu, neizmijenjena, a on se nakon toga nije oglašavao. Ipak, iza zatvorenih vrata, on je sagovornicima koji su i dalje pristajali da se sastanu s njim rekao da se kaje zbog tog poteza. Među njima je bio i njegov austrijski kolega, koji je kasnije izjavio da „pozdravlja činjenicu da je Mandić izrazio žaljenje“. Mandić nije ni potvrdio ni demantovao taj navod, piše Ćerimagić u objavi na X-u.
Od samog početka, pojedinci u Podgorici i Briselu protivili su se, kako kaže, tome da ovaj slučaj postane test transformativne moći EU u Crnoj Gori, na primjeru političara poput Mandića i njegove prošlosti. Njihov instinkt bio je, dodaje, da kontrolišu štetu.
- Zaokret ka potpunoj rehabilitaciji Mandića kao legitimnog sagovornika Evropske komisije i „ključnog političkog aktera“ uslijedio je nakon dva glasanja. Prošle sedmice parlament nije uspio da obezbijedi većinu za njegovu smjenu. Ove sedmice glasao je za pokretanje postupka izmjena Ustava koje su ključne za završne korake u pristupanju EU.
Neki unutar Evropske komisije pomogli su da se taj zaokret dogodi, preusmjeravajući fokus sa transformacije na realpolitiku i predstavljajući Mandića kao političara bez kojeg nije moguće okupiti većinu potrebnu za reforme. A zbog njegove prošlosti, pojedini su uspjeli da ubijede Brisel da je Crnoj Gori više stalo do pristupanja EU nego njemu, čime su njemu prepustili prednost i pregovaračku moć, ocjenjuje Ćerimagić.
Suština je kaže da je slučaj Mandića razotkrio prioritete i granice transformativne moći Evropske komisije.
- Mandić je pristao da u javnosti ćuti o Mladiću, da iza zatvorenih vrata koristi odgovarajuće formulacije, da ne potvrđuje niti demantuje navode i da obezbijedi glasove neophodne za reforme, navodi analitičar.
Šta, onda, ostaje u javnosti, postavlja pitanje.
- Građani, privrednici i političari u Crnoj Gori i širom regiona prate proces pristupanja naše zemlje EU imajući na umu dva pitanja: hoće li se EU proširiti tako da obuhvati Crnu Goru i kakva će Crna Gora postati članica?
Mandićev test donosi gorak odgovor, kako u Crnoj Gori tako i svuda gdje je odnos EU prema devedesetim godinama i ratnim zločinima i dalje važan. A budući da to i dalje važi za nekoliko prijestonica EU, naredne sedmice i mjeseci, presudni za crnogorski put ka članstvu, neće biti ništa manje komplikovani, zaključio je.